Autor: Mate Puljak
Kada se radio pristupni put na jednu ilirsku gradinu iz kasnog brončanog perioda pronađen je grob. U njemu je ležao divovski kostur. Za otkriće mi je rekao arheolog pok. Marijan Lozo. Gradinu smo sondirali 2010. godine. Sudbina tog kostura ostala je nepoznata. Zajednica se zatvorila prema došljacima. Pok. Lozo je čuo da je kostur završio u privatnoj kolekciji u Zagrebu, no tu informaciju nije smatrao pouzdanom. Neki su u ovu priču uplitali i visoko rangirane obavještajce, ali ne u kontekstu zataškavanja ili krađe. Izašao sam na teren pokušati saznati nešto više o tom događaju. Predaje kažu da su tu spaljeni dječaci. Zašto bi netko pamtio tako morbidan detalj? Podatke i bitnije predaje nisam objavio jer će se sve to naći u knjizi koju pripremam.
Autor:Mate Puljak
Vid kod Metkovića je mjesto poznato po imenu Narona. U zadnje vrijeme je prepoznatljivo i po luksuznom zdanju u kojemu se nalazi arheološki muzej Narone. Zgrada se nikako ne uklapa u arhitekturu današnjega Vida i uvelike podsjeća na nekakav uvoz iz nekih tamo pustinja. Đava' ji zna šta su tili s otin, rekla bi moja pokojna baba. Neuglednu hraminu, koja loše nosi kopirane linije Velikog zigurata iz Ura, napravili su da zaštite okupatorsku priču, dok im ostavština vlastitih predaka pred nosem propada. Njihovi kolege, „s onu bandu“, nisu u stanju nad Daorsonom sagraditi barem nadstrešnicu, a ovi ulupaju 45 milijuna kuna, tj. oko 6 milijuna eura u „sušaru za pršute“ kojoj je zadatak čuvati nešto, tobože vrijedno. Da, šest milijuna eura, dobro ste pročitali. Nije mi jasno što je tu koštalo toliko. Rimljani su nad našim narodom napravili genocid i kulturocid. Čemu čuvati išta što je njihovo?
Netočni navodi stručnjaka
Autor: Mate Puljak
Zanimljivo je kako funkcionira jedan dio čitatelja koji me čitaju samo da bi omalovažavali i pljuvali moj rad. Jedan od njih mi je napisao kakav sam ja to samodopadan lik koji, tobože, zna sve o Imotskoj krajini, uključujući i megalitske lokalitete, a nikada nisam spomenuo megalitsku Ukradenovu gradinu u Glavini kod Imotskog. Na toj gradini sam bio, ali mi nikada nije bila zanimljiva toliko da bih ju objavio. Nekoliko mjeseci nakon njega, javio mi se i kolega dr. Goran Glamuzina, te upitao za istu „megalitsku“ gradinu. Pregledavajući Internet naišao je na izvor informacije koja je mom neznanom provokatoru bila okidač. Riječ je o podatku s Wikipedije i, uistinu, nekakvom „stručnom“ članku sa stranica Ministarstva kulture. U njemu piše da je Ukradenova gradina tvorevina djelomično sagrađena od četvrtastih pravilnih kamenih blokova- megalita. Idemo vidjeti te blokove, pa da možemo dalje s važnijim temama.
GLAVONJA
Autor: Mate Puljak
U jednom selu Imotske krajine postoji priča o pronalasku divovske lubanje, ito na nekropoli stećaka. To nije bio izolirani nalaz jer se na istoj našao divovski kostur za kojega i danas tvrde da je bio pokopan u zgrčenom položaju i na boku. Ispred njega je bilo dijete. U obližnjoj njivi nađen je još jedan. Dotična nekropola stećaka, zajedno s još jednom, čuva ukope većih ljudi koje narod zove ljudinama. Legendu o Glavonji (kraj 19.st.) znaju i mlađe generacije. Lokaciju i podatke, koji bi mogli dovesti do devastacija, ostaviti ću za sebe. Iako se ukupno radi o četiri groba napravio sam jedan rad jer je riječ o istom lokalitetu. Sve o divovima Imotske krajine, kao i o materijalnim dokazima, moći ćete saznati iz knjige na kojoj radim. Do tada mi je u cilju spasiti što se spasiti može. Naši usmeni mitovi i legende su narodno blago koje treba čuvati od zaborava i omalovažavanja raznih povjesničara, odnosno njihovih sluga.
U Zmijavcima kod Imotskog pronađen „kraljevski“ pečat
10.listopada 2021. Autor: Mate Puljak
Na „tajnoj“ lokaciji u Zmijavcima kod Imotskog pronađen je metalni pečat falusoidnog oblika kojega, ni nakon konzultiranja s nekolicinom stručnjaka, nisam uspio odgonetnuti. Postoje neke indicije kako bi se moglo raditi o pečatu s prijelaza iz ranog u razvijeni srednji vijek. Ovo je prva i jedina javna prezentacija nalaza. Zabranjeno je objavljivanje fotografija bez moje pismene suglasnosti (istu možete zatražiti na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli. ). Isto tako, zabranjeno je bilo kakvo javno spominjanje bez navođenja izvora. Kršenje autorskih prava biti će sankcionirano u skladu sa zakonom. Nadam se da će vaša pomoć doprinijeti rasvjetljavanju enigme koja se razotkrila nakon objave članka „Grob kralja Tomislava“ u kojemu sam iznio dokaze o povezanosti bazilike u Zmijavcima s krunidbom, moguće i sahranom hrvatskog kralja Tomislava. Je li pečat dokaz da su legende nastale na temelju istinite priče?
GRADAC U PODGRAĐU
Autor: Mate Puljak
Kad god bih prolazio kroz Zadvarje, ili kroz Zvečanje i Seoca, pogled bi mi letio prema Gracu/ Gradu poviše Podgrađa u omiškom zaleđu. Brdo moćno dominira cijelim tim područjem. Vidi se i kada se spuštamo iz smjera Ciste Provo prema Šestanovcu, te kad idemo iz Žeževice prema Šestanovcu. Konačno je došao dan da se popnem gore. Predaje, koje sam ranije zapisao, pripremile su me za taj teren. Preostalo je samo sačekati znak. Nikada ne idem na teren ako znakovi to ne nalažu. Uspon je jednostavan, ali samo ako se krene s jugoistočne strane. Stari puteljak vodi sve do vrha gradine. Bilo je kasno ljeto, jutarnja temperatura oko 30. Nisam očekivao nikoga, no ipak sam dobio dvojicu. Jedan me uputio pravom stazom i rekao: „Priča kaže da su gore bile relikvije koje su odnesene.“ Nailaskom na drugog mještanina saznajem i ovo; „U davna vrimena gori je bio mali poganski kip.“ Nisu me zanimale relikvije iz novijeg doba, iako je podatak o kipu bitan, već kamen o kojemu sam ranije čuo. Kažu da su njime upravljali vremenom. Kada kažu vremenom misle na kišu i krupu. Ista priča se veže uz stećak na brdu Gradac u Rastovcu. Gore je stećak postavio muškarac, a na Gracu u Podgrađu žena. Koliko su ove dvije priče povezane, možemo samo nagađati. Nešto tu ipak ima.
AUTOR: MATE
PULJAK RUJAN 2021.
Moj posjet Gabeli bio je poput putovanja u daleku prošlost. Mogao bih slobodno napisati povratka, ali ću tu misao radije zadržati za sebe. Samim usponom na brežuljak kao da sam stigao u nešto što baš i nisam imao prilike vidjeti, barem ne kod nas. Iako je osjećaj bio blizak onome koji mi se javio prilikom obilaska Motovuna i napose starih talijanskih gradova na brežuljcima, ovo je mjesto na mene ostavilo dublji dojam. Nakon par minuta vožnje do vršnog zapadnog dijela naselja shvatio sam zašto je Roberto Salinas Price, meksički filolog i bogataš, odabrao baš ovo mjesto za Ilij. Dok su svi spavali ja sam se zavlačio između napuštenih i porušenih kuća. Kada je u potpunosti svanulo pošao sam potražiti ono čega nema u dosadašnjim izvještajima o Gabeli. Potvrdio sam sumnju da je uzvišenje s crkvom sv. Stjepana bilo drevno ilirsko kultno mjesto. Ovdje je obitavao isti narod kao i na prostoru Imotske krajine, odnosno svugdje gdje nalazimo kultne rupe. Obližnje uzvišenje,s ostacima kule, krije višeslojnu zatrpanu priču. Na trećem je poznata mletačka utvrda koju lokalci zovu Stari grad. Ima li u Gabeli štofa za Ilij?
Autor: Mate Puljak
Četvrti nastavak donosi predaju o groblju divova na jednoj megalitskoj gradini. Kao što sam već rekao, imena lokaliteta neću otkrivati iz dva razloga; da se za mnom ne kopa i zbog toga što radim na knjizi o divovima. U nastavcima, pod radnim naslovom “Tragom divova”, obrađujem usmene narodne predaje o grobovima divova na prostoru Imotske krajine. Do 2011. godine bio sam skeptik na tu temu. Pod utjecajem ljudi iz struke odbijao sam vjerovati kako su postojali. Jedan je narodni predavač promijenio moje mišljenje. Otkrio mi je misteriozni grob. Dugi niz godina čuvam tu lokaciju. U posljednjem, dvanaestom nastavku, pričati ću vam o tom kosturu, nalazima i okolnostima koje su se posložile kako bih ostao jedini živući čuvar predaje i groba.
AUTOR: MATE PULJAK
Činjenica je da se u djelu Regnum Sclavorum, poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina opisuje krunidba jednog kralja koji tamo nema ime. Krunidba se događa u polju Dalmi. Prema pretpostavci Ivana Kukuljevića Sakcinskog krunidba se odvila u Duvanjskom polju blizu ruina Delminiuma (in planitie Dalmae). No, što ako je Delminium bio drugdje? Tragom predaja o Tomislavovu grobu, došao sam do jedne zanimljive lokacije u Imotskoj krajini. Dukljanin kaže da su prije svega uređene crkve i biskupije, a onda država. U tu priču ulaze bazilike Imotske krajine (Bublin, Proložac, Gorica, Cista Velika i nepoznati Grabovac). Je li taj kralj okrunjen u Imotskom polju? Jasno je da u Imotskom polju ne postoji važnije kultno mjesto od Dikovače i kompleksa bazilike i benediktinskog samostana iz 6. stoljeća. Zašto struka ne želi priznati da je na tom mjestu Benediktov Bilubij? Što njihovi mentori znaju, a ne smije se otkriti javnosti? Ako je u Imotskom polju bio Delmion/ Delminium/ Delmis (Nova-Novi), a jest barem jedan, koji je kralj okrunjen podno Dikovače? Zašto hrvatski narod ne zna gdje su mu pokopani kraljevi? Zašto neki tvrde da Tomislav nije postojao, dok drugi vele da je bio srpska kraljica? Dakle, od svih provala ne temu kralja Tomislava, uključujući prvenstveno hipotezu o Duvnu, ova o srpskoj kraljici je definitivno najluđa i teško da će ju itko nadmašiti. U nedostatku kvalitetnih istraživanja i u moru znanstvenih radova, koji to nisu, jedino za što se možemo uhvatiti su narodne predaje. Narod nije zaboravio grob svojega kralja. Pok. Ivan Milas, čuvar državnog pečata, prenosio je predaju svojih starih o krunidbi i grobu kralja Tomislava koji je okrunjen u podnožju kultne Dikovače, tj. u Benediktovu Bilubiju, bazilici na Bublinu, Zmijavci, Imotska krajina.
Autor: Mate Puljak
Nadrealne divovske gromade na Ričini (Čitluk kod Posušja) odavno su moja fascinacija. Nažalost, netko se dosjetio „urediti“ drevni pejzaž. Ostavimo to po strani, uhvatimo se činjenica iz arheoloških istraživanja ovoga lokaliteta. Znanstveni rad „Rezultati zaštitnih arheoloških istraživanja kasnosrednjovjekovnog groblja sa stećcima na nalazištu Ričina (Posušje)“ potpisuju arheolozi Maja Soldo i Tino Tomas. Objavljen je u Starohrvatskoj prosvjeti (II. serija- svezak/ vol. 46/2019.) Prema onome što sam pročitao složio bih se da je terenski dio posla obavljen iznimno profesionalno. Zamjerke imam na neke druge detalje koji su, direktno ili indirektno, izneseni u javnost. Glavno pitanje koje se postavlja jest: Kako su potomci neuhranjenih i fizički izrabljivanih ljudi, mogli platiti tako skup spomenik?
Autor:Mate Puljak
Legenda o divovima Aptu i Eti umrla bi da ju nisam na vrijeme zapisao. Aptov grob se nalazi u polju B. na jednoj od tri njive, a za Etu nema podataka gdje je ukopana. Iz predaja se da naslutiti kako je umrla na mjestu velikog kamena koji nikada nije postao Aptov stećak. Nastavljam seriju članaka o potencijalnim grobovima divova na prostoru Imotske krajine. Kao i do sada, detalje o lokaciji nisam iznosio. U međuvremenu sam mjesto ukopa suzio na tridesetak metara kvadratnih.
Autor: Mate Puljak
„Selo moje dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje!“
Drage čitateljice i čitatelji, s posebnom sam voljom napisao ovaj rad za potrebe udruge „Dobrinačke žene“, te im ustupio pravo korištenja istog. U radu, koji je nastao sakupljanjem podataka u vremenskom periodu od 1996. do 2021., upoznati ćete našu bogatu povijest, kulturu i narodne običaje. Dobrinče je jedno maleno selo u Imotskoj krajini koje se, za razliku od mnogih drugih, ne boji stvarati djecu i ulagati u njih. Glavni cilj ove mlade udruge je njihova dobrobit i sretno djetinjstvo. Žene su uzele stvari u svoje ruke, organiziraju radionice i razna natjecanja, uče ih povijesti, kulturi, vjeri, toleranciji i suživotu s prirodom. Djeluju volonterski i ulažu mnogo u ovaj projekt. Ukoliko im na bilo koji način možete pomoći javite se putem e-mail adrese:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
ili Facebook stranice „Udruga Dobrinačke žene“, gdje možete pratiti njihov rad. Potrebni su im kreativni ljudi koji bi gostovanjem na radionicama djeci mogli proširiti vidike, razveseliti ih ili ih nešto naučiti. Ukoliko im želite financijski pomoći to možete učiniti simboličkom uplatom na službeni račun udruge:
UDRUGA DOBRINAČKE ŽENE, IBAN HR 5524070001100093232 OTP banka d.d., OIB: 15537759696
Autor: Mate Puljak
srpanj 2021.
U „Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku“, VAHD, Sv.93., Split 2001., objavljen je opširan znanstveni rad arheologa pok. Boška Marijana: „Željezno doba na južnojadranskom području (Istočna Hercegovina, Južna Dalmacija)“, (7-199). U njemu je autor objavio dodatak pod nazivom: „Dnevnik rada za iskopavanja tumulusa u okviru projekta „Širi bazen Trebišnjice“ izvedenog u julu i augustu 1968.“ Riječ je o arheološkim iskapanjima na prapovijesnom tumulusu sa stećcima. Istraživanja je vodio autor dnevnika, arheolog, pok. Zdravko Marić. U dnevniku je dokaz da su stećci, koji su se nalazili na tumulu, prapovijesni. Pok. Boško Marijan, arheolog, koji se uistinu namučio kroz svoju znanstvenu karijeru, za ovu vrijednu knjigu nije mogao naći izdavača.
Autor: Mate Puljak
Kao što sam rekao u prvom radu o divovima, lokacije, za koje narodne predaje kažu da su grobovi divova, neću otkrivati kako se za mnom ne bi kopalo. Sve su smještene u širem zabiokovlju. U ovom radu imamo predaje i lokaciju groba diva (ljudine) koji je bio „usamljenik“. To bi moglo značiti prvi, posljednji ili jedini, ali se isto tako može odnositi i na usamljeni ukop, odnosno grob. Grobna ploča je toliko stara da se na njoj jedva naziru obrisi obredne rupe. Grob je otvaran 70 -ih, predaje kažu i ranije, za vrijeme „Francuske“. Nalazi li se kostur i danas u gomili? Vjerujem da jest. Prema izjavama svjedoka bio je visok oko 2.40 m, što spada ispod prosjeka visine ljudi čije su tragove uporno sklanjali. Najveći su dosezali 3 metra.
Autor: Mate Puljak
Domorodni čitatelju! Legenda kaže da je pod ovim stećkom Gavranuša, djevojka koja je imala gavrana za pratitelja i čuvara. Kažu da je gavran još uvijek živ i da pohodi grob. Sve se dogodilo prije 800 godina kada je u naš kraj došla žena s plavim kamenom. Svi su htjeli imati taj kamen jer je omogućavao dug život. Na teren me poveo mještanin. Iako se na prvu nije činilo da će stećak biti nešto posebno važan, ulaskom u detalje iz legendi otkrio sam zapanjujuće dokaze da ništa nije jednostavno kako se na prvu čini. Nalazi li se u predajama većina onoga što tražimo, ili su to samo bablje priče kako im se ruga povjesničarska struka? Samo neznalice odbacuju usmenu narodnu predaju, a mi smo, na našu kolektivnu nesreću, okruženi njima
Autor: Mate Puljak
Nekropola stećaka u zaseoku Rudeži, Vinjani Donji kraj Imotskog, nepravedno je zapostavljena od nadležnih institucija. Zakazali su svi redom. Zarasla, neuređena, puna smeća, predstavlja sliku jednog devastiranog naroda, neprijateljski raspoložene struke i nakaradne politike. Gigantski blokovi impozantne težine zadivili bi najzahtjevnije i najizbirljivije istraživače. Brojni prikazi „polumjeseca i zvijezde“ svjedoče tko su bili vlasnici ovih stećaka. Starost nekropole nije lako procijeniti, jer se o stećcima, poradi dugog vremenskog perioda korištenja, ne nagađa. Oni jednako mogu pripadati prapovijesnim vremenima, kao i antici ili srednjem vijeku. Bitno je da znamo kako je stećak spomenik ilirskog naroda koji je oduvijek na ovom prostoru. Taj narod nije nestao, no polako nestaju sve njegove vrijednosti. Prihvaćanjem europske „kulture“, koja je kultura smrti jer se zalaže za pobačaj, istospolne brakove, umjetnu oplodnju, manipulacije genima i dr., sami generiramo svoju propast.
„Tragom divova“ biti će naslov koji će obrađivati predaje o divovima na prostoru Imotske krajine. Povezati ću narodne predaje s terenom. U prvom istraživačkom radu govoriti ću o legendi iz jednog malog zabiokovskog zaseoka. Ona kaže kako je postojao div koji je, sa svojom ženom, živio u ruševini sagrađenoj od impozantnih klesanih blokova. Bili su posljednji od svog naraštaja. Kada je umrla, isklesao je stolicu i čuvao grob. Vrijeme je učinilo svoje, pa se na kuću i grob zaboravilo, no, ostala je legenda. Nakon što sam duboko uronio u predaju, pošao sam na teren. Kako pronaći gomilu? Ako prepoznaš opis krajolika i kuće, te otprije znaš za markere, vrlo lako. Kuću sam vidio prije petnaestak godina i gotovo zaboravio da postoji. Kada sam dobio predaju jednog čitatelja, koji živi u Švicarskoj, upalila se lampica. Gdje me je to odvelo, vidjeti ćete u ovom radu. Stolica je pronađena! Nizom radova o divovima doći ćemo i do glavnoga rada koji će pokazati materijalne arheološke dokaze kolonije divova koji su ovdje obitavali. Iz razumljivih razloga imena lokacija neće biti otkrivena. Na tragu divova koristiti ću prikaz zlatnog puža, koji ima zadatak da vas nauči strpljenju i da usporite u životu. Simbol puža mi je bitan jer se, u vidu nakita, nalazi na većem kosturu kojega sam pronašao 2011. godine. Taj mi nalaz daje snagu da se i dalje borim.
Autor: Mate Puljak
01.06.2021.
Sjeveroistočno od Imotskog postoji geološka depresija u narodu poznata kao Džardin. Taj čudesni gaj čuva jednu tajnu koju, ovim putem, prvi iznosim u javnost. Dakle, ova spoznaja je isključivo moja. Uz njegov jugozapadni rub vršilo se obredno žrtvovanje. Prema sakupljenoj keramici riječ je o kultu iz srednje bronce, 1700- 1500 godina prije Krista. Kult je imao veze sa sokolom, ilirskom inačicom egipatskog Horusa. Narod Imotske krajine pripada domorodačkom delmatskom življu. Tijekom povijesti je uvijek bio marginaliziran jer se znalo što nosi u krvi. Znalo se i da je Imotski dio eponimske priče o Delmionu. Imoćani i danas koriste izraze „sokole“ i „oko sokolovo“. Poznati po svojoj hrabrosti, Hrvati ilirske etnogeneze s ovog prostora, iskazali su se u svim obrambenim ratovima, pogotovo u posljednjem. Tijekom istog, na ratištima diljem Hrvatske, svoje živote u temelje naše slobode ugradilo je više od dvije stotine Imoćana. Iz legendarne 3. bojne „Imotski sokolovi“, poginulo je 28 pripadnika, te još trojica koja su služila i u drugim postrojbama. Više od 170 ih je ranjeno. Ovo je za sve njih.
Autor: Mate Puljak
travanj 2021. O tjesnacu Ljupča u Vinjanima Donjim kraj Imotskog pisao je don Ante Škobalj, čiju knjigu „Obredne gomile“ proučavam više od 20 godina. Ono što je zanimljivo upravo je njegov odabir lokaliteta. Don Ante je preskočio mnoge koji su, naizgled, svojom veličinom i značajem, ispred većine onih koje je objavio u „Obrednim gomilama“. Zašto je to napravio? To je tema za knjigu. U svojim člancima nikada ne otkrivam ono što nije za formu članka. Recimo samo da je ostavio skrivenu poruku onome koji će ju znati dekodirati. Popeo sam se na gomile ne bih li vidio ono što je i don Ante vidio, prvenstveno delmatske domorodačke markere. Gomile su svojim vršnim dijelom devastirane, vjerojatno su istraživane, poznajem metodologiju pa vidim način slaganja kamenja. Ne bih se složio da se radi o tipičnom slavenskom kultu, iako je jasno da su se tu odvijali žrtveni običaji i brguje. Koja strana pripada Svjetlu, a koja Tami? Kao i uvijek, idem po ono što nitko nije uočio.
Autor: Mate Puljak
Za Gradinu Borak, koja se nalazi sjeveroistočno od Imotskog, iz stručnih krugova možete čuti standardnu „knjišku“ verziju, koja ne odstupa od uobičajenih obrazaca. Reći će da se radi o gradini osmatračnici na kojoj je vjerojatno bila podignuta i rimska. Zašto se događa konfuzija s tim gradinama? Zbog toga što struka neće da prihvati pravo značenje imena „gradina“, koje u narodu označava mjesto dozivanja Boga. Istu riječ nalazimo u sanskrtu i znači „molitva“. Na gradini se nalazi ogromna gomila koja, prema načinu gradnje, vjerojatno predstavlja masovnu grobnicu, moguće iz neke veće bitke koja se odigrala u blizini. Gomila je rubnim južnim dijelom, prilikom proširenja trase puta, blago devastirana. Pronađena vila, mozaik, vodovod, brončani kip Venere, koji se u literaturi spominju uz ime Borak i često povezuju s gradinom, u naravi nemaju nikakve veze s istom. Ono što je mene zanimalo bile su kultne rupe, na koje nisam naišao. Ostalo je utvrditi da li postoje dokazi o nekakvom naselju. Osim toga, želio sam se spustiti do misteriozne stijene u depresiji znakovitog imena Solun (Sol & Luna, Sunce i Mjesec). Za nju mi je javio čitatelj i prijatelj Ante Gudelj.